Nije važno samo pogoditi okladu, već i uklopiti ju u dugoročnu strategiju. Money management (MM) sistemi imaju zadatak smanjiti vjerojatnost bankrota kod serije izgubljenih oklada i što više povećati dobitak kod serije dobivenih oklada. MM sistemi ne garantiraju dobitak, već služe samo kao ispomoć klađenju.

Svima je najpoznatiji Martingale, popularno "dupliranje", sistem u kojem se ulog udvostručuje nakon izgubljene oklade. Za igranje Martingalea je potrebna ogromna banka da bi se i dalje moglo igrati i kroz gubitnički niz, i makar ta strategija može donijeti velike dobitke, u jednom trenutku može odvesti u bankrot. Postoje i drugi slični "matematički" sistemi kao što je Fibonaccijev niz, ali to su sve odreda očajnički eksperimenti zaluđenh igrača ruleta koji su htjeli nadmudriti tu nepobjedivu igru. Ti sistemi nisu prikladni kako za rulet, tako ni za klađenje, a igrači koji su izmislili te sisteme nisu u povijesti zapamćeni kao pobjednici, nego kao propali kockari.

U klađenju je općenito najprihvaćeniji MM sistem u kojem se na svaku okladu maksimalno može uložiti 2% banke (ukupnog iznosa raspoloživog za klađenje), a taj iznos se dalje razlaže na ukupno 10 jedinica. To znači da ako je ulog na neku okladu 5/10, odnosno 5 jedinica, ulog zapravo iznosi 1% banke. Banka se povećava i smanjuje sa svakom dobivenom ili izgubljenom okladom, što znači da se tijekom gubitničkog niza ulozi smanjuju, a tijekom pobjedničkog niza povećavaju. Bankrot je praktički nemoguć za igrača koji se disciplinirano drži ovog MM sistema, a napredovanje je polagano, ali sigurno. Ovaj MM sistem pogoduje igranju na 1 par na listiću, odnosno, shvaćanju klađenja kao ulaganja koje donosi stalnu dividendu na početni ulog.

Ulozi za pojedinu okladu se mogu odrediti na dva načina. Mnogi kladitelji na "zicere" uplaćuju 10/10 (odnosno, 2% banke), a na manje sigurne parove manje jedinica, iako je najbolji način (ali i najteži) određivanje uloga prema vrijednosti koeficijenta. Kad je koeficijent manji od realnog (npr. 1.50 na utakmicu gdje bi koeficijent trebao biti 1.60) ulog se smanjuje, a kad je koeficijent nerealno velik ulog se povećeva. Ovakva praksa je igračevo jedino oružje u borbi protiv bookmakera i protiv matematičke vjerojatnosti, jer se potencira bookmakerova loša procjena u kladiteljevu korist, a smanjuje šteta njegove procjene koja je loša za kladitelja.

Ulozi se, osim ova dva načina, mogu određivati i Kellyevim kriterijem. To je matematička formula kojoj je zadatak da maksimalno poveća dobitak, pod pretpostavkom da će kladitelj dobivati na kladionici. Ovaj način određivanja uloga sa sobom nosi velike rizike i pogodan je samo za najiskusnije igrače koji neće tako lako otići u minus. Kellyev kriterij se temelji na razlici između ponuđenog koeficijenta i realnog koeficijenta, što znači da kladitelj mora biti bolji od bookmakera u procjeni koeficijenata. Formula Kellyevog kriterija je:

f = (bp - q) / p

f - postotak banke koji se ulaže na okladu

b - koeficijent koji je ponuđen

p - vjerojatnost pogađanja oklade (u decimalnom obliku, npr. 0.67 je 67%)

q - vjerojatnost promašivanja oklade (1 - p)

OKLADE.NET